Škocjanske jame je sistem kraških jama uz podzemni tok Notranjske reke nekoliko kilometara jugoistočno od Divače u blizini slovenačko-italijanske granice. Notranjska reka koja sakuplja vode iz područja eocenskog fliša oko Ilirske Bistrice i sa pobrđa Brkini, ponire na nadmorskoj visini od 327 -{m}- prvo u Mohorčićevu jamu, a zatim se još dva puta pojavljuje u 165 -{m}- dubokim vrtačama (Mala i Velika dolina) da bi najzad prešla u podzemni kanjon čije su strane visoke gotovo 100 -{m}-. U kanjonu u kojem je provedeno električno osvetljenje izgrađen je i put z posetioce.
U višim etažama jama koje je voda davno napustila nađeni su tragovi paleolitske (Roška špilja nad velikom dolinom) i neolitske (Tominčeva jama nad Velikom dolinom) kulture. Voda iz Škocijanskih jama ponovo izvire na udaljenosti od 39 -{km}-, uz samo more severozpadno od Trsta u izvorima reke Timave.
Već u paleolitu, a delomično u neolitu bile su nastanjene Tominčeva jama i Roška špilja. Vrlo jak je halštatski kulturni sloj u Svetinovoj dvorani (šlem italsko-etrurskog tipa) u Jami nad jezerom, u Tominičevoj jami, gde se prepoznaje prelaz u Latensko doba i gde je nađeno nekoliko skeletnih grobova. Tragova iz rane antike zasad nema, ali ima tragova kasne antike (-{III-IV}- vek) u Tominčevoj jami gde ima i ostatka iz ranog srednjeg veka - manje u Roškoj jami. Halštatsku nastanjenost špilja treba pripisati tome da se stanovništvo koje je živelo u —okolini, pre svega u Škocjanu — sklonilo u njih pred opašnošću koja bi im zapretila. Na strmim stenama kanjona Reke i rasednih dolina dominira halštatska gradina. Na Ponikvama u neposrednoj blizini je latenska nekropola, odakle je postolje spomenika imperatora Avgusta, postavljenog 14 godina p. n. e. (Inscriptiones Italicae, X, 4, 337).