Baeza je grad u provinciji Jaén španjolske autonomne zajednice Andaluzije. Baeza se nalazi na liticama planinskog vijenca Loma de Baeza, između rijeke Guadalquivir na jugu i njene pritoke Guadalimar na sjeveru. Zajedno sa susjednim gradom Úbedom uživao je naklonost bogatih obitelji koje su izgradile brojne renesansne palače i crkve koje su izvrsno sačuvane. God. 2003. njihova povijesna središta su upisana na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi.
Za vrijeme Rimskog Carstva grad se zvao Beatia (latinski: Ljepotica), a tokom srednjeg vijeka bio je razvijeni maurski grad za koji se vjeruje da je imao oko 50.000 stanovnika. Iz tog vremena sačuvana su gradska vrata Córdoba i Úbeda, te luk Baeza, koji su bili dio maurskih utvrdbenih gradskih zidina.
Tokom rekonkviste Ferdinand III. Kastiljski ("Sveti") je 1233. godine grad oteo od muslimanskih vladara i jedno vrijeme su u njemu u suživotu živjeli i Muslimani, Židovi i Kršćani. Sukobi lokalnih plemića u 14. i 15. vijeku su otežavali njegov razvoj, no te sukobe su okončali kršćanski vladari Kastilje koji gradu daju određene privilegije, s obzirom da se nalazio na granici muslimanske Granade i kršćanskog kraljevstva Kastilja-La Mancha. Prije svega naselili su stanovništvo iz Leóna i Kastilje, a osnovano je i upravno vijeće "Fuero de Cuenca" od srednjeg plemstva, koje se borilo za dvorsku službu.
Tokom 16. vijeka, Baeza i susjedna Úbeda su se razvijale zahvaljujući proizvodnji tkanina, te su lokalni plemići zaposlili slavne arhitekte (kao što je Andrés de Vandelvira) da im u gradu izgrade nove palače, crkve i javne trgove u modernom talijanskom stilu renesanse.
Tokom 17. vijeka, zbog gospodarskog pada, grad se prestao razvijati i nisu nicale nove građevine, te je grad ostao primjerom renesansne arhitekture.
U gradu se nalazi mnogo spomenika i građevina od povijesnog i umjetničkog značaja, od kojih su gotovo svi u renesansnom stilu. God. 2003. godine postali su UNESCO-va svjetska baština, zajedno s povijesnim središtem grada Úbeda.
Najznamenitiji su: